Krajem decembra navršiæe se dvije godine od smrti prof. dr Velјka Vuletiæa. Dvije tu¾ne godine, posebno za njegovu porodicu, ali i za kolektiv Elektrotehnièkog fakulteta u Istoènom Sarajevu. ®ivotno djelo ovog izuzetnog èovjeka ugraðeno je u temelјe univerziteta u Sarajevu i Istoènom Sarajevu, ali i u temelјe grada Istoèno Sarajevo.
Elektrotehnièki fakultet u Istoènom Sarajevu uradio je sve da saèuva uspomenu na ovog izuzetnog èovjeka. Dio tih aktivnosti su: Veliki amfiteatar na ETF-u nosi njegovo ime, na ETF-u je otvorena Spomen soba, na ulazu fakulteta postavlјena je njegova bista i predlo¾eno je opštinama Istoèno Novo Sarajevo i Istoèna Ilid¾a da jedna nova ulica nosi njegovo ime.
Svi zaposleni nastavni radnici na Elektrotehnièkom fakultetu rado se sjeæaju èovjeka koji je svima bio profesor i dugogodišnji dekan, ali i prijatelј na koga se moglo raèunati u svim situacijama. Stariji èlanovi kolektiva dobro znaju da od ETF-a u Lukavici ne bi ostalo ništa da profesor Vuletiæ nije bio u Lukavici i da blagovremeno nije obnovio rad fakulteta. Samo Velјku treba zahvaliti što su saèuvane arhive, oprema i zgrada. Prof. Vuletiæ je èesto skretao pa¾nju na to da je postojao plan da se fakultet preseli u Banjaluku na isti naèin na koji je preselјena „Mikro mre¾a“ iz Bla¾uja.
Ne smije se zaboraviti da je Velјko bio jedan od osnivaèa našeg Univerziteta. Zato mu je dodijelјena „Velika povelјa Univerziteta u Istoènom Sarajevu“ i „Zlatna plaketa grada Istoèno Sarajevo“. Pamtiæemo Velјka i po tome što je vjerovao u misiju koju ima Univerzitet u Istoènom Sarajevu. Govorio je: „Ako ikada treba pomoæi narod u Srpskoj to je sad. Svi moramo pomoæi da Univerzitet stane na noge. Univerzitet ovdje nije samo pitanje nauke i obrazovanja. Univerzitet u istoènom dijelu Srpske je i demografsko pitanje.“ Ovakvim stavovima presudno je uticao na prof. Krstajiæa da se prije 17 godina vrati sa Tehnièkog univerziteta u Minhenu u Lukavicu.
Bio je èovjek koji nije davao ni pet para za neke formalizme i okove u kojima ¾ivimo. On je èitav svoj ¾ivot ¾ivio po svojim mjerilima i uzusima. Na primjer, brijao se ako je to njemu bio gušt, a ne zato što drugi misle da treba biti obrijan. Drugima svoja pravila nije nametao, ali nije dozvolјavao ni da ih njemu nameæu. Ne, nije on bio neodgovoran èovjek. Naprotiv, krajnje uredno, taèno i odgovorno dr¾ao je svoje èasove i èesto je govorio da ga naèin na koji razmišlјaju naši studenti motiviše da i dalјe radi profesorski posao.
Prijatelјi su mu govorili da je èovjek jedne sezonske lјubavi. U prolјeæe i kasnu jesen je sa strašæu igrao stoni tenis. Preko lјeta bi skoro svaki dan igrao veliki tenis. Zimi je isklјuèivo skijao. Iz planinarskog društva „Bukovik“ su predlagali da se Cvijanova ¾ica na Jahorini nazove Velјkovom ¾icom. Kompletnu opremu za tenis i skijanje uvijek je imao u svom autu. Sa predavanja je išao pravo na Jahorinu ili na teniski teren. Kada su godine uèinile svoje i kada se morao odreæi skijanja predao se novoj lјubavi. Bile su to sportske kladionice. Dnevno se kladio i sa strašæu pratio rezultate. Veæina graðana ga je poznavala po ovom hobiju. Ono što niko nije znao je - Velјko nikada nije bio kockar. Nikada. On je samo u toj igri uèestvovao radi zabave. Odlièno je znao za granicu do koje je ta igra zabava, a gdje poèinje kocka. Bilo je perioda kada se sa strašæu predavao igri sa kartama. Najvjerovatnije da sada sa anðelima na nebu igra brid¾ ili preferans. Ako anðeli ne znaju za Cukiæeva pravila u preferansu imaæe od koga da ih nauèe.
Pamtiæemo Velјka i kao èovjeka kome skoro nije bilo moguæe isprièati vic a da ga on ne zna. Nekada bi se dogovorili da izmislimo neki vic. Kad bi pokušali da mu ga prodamo kao nov, on bi odmah ponudio bar nekoliko moguæih ishoda vica.
Sjeæamo se Velјka po još jednom daru kojeg je imao. Niko kao on nije znao proèitati novinski tekst izmeðu redova. Nekada nam se èinilo da nam skreæe pa¾nju na nepotrebne stvari, da to nije tako kako on „èita“, ali vrlo brzo smo shvatali da je to baš tako kako je on „proèitao“.
Pamtiæemo Velјka kao èovjeka koji je sa nama dijelio svaku radost koja mu se desila. Za najmanju sitnicu zvao je u kafanu da èasti. Koga je dr¾ao za prijatelјa taj je mogao na njega raèunati u svako doba dana i noæi.
Velјko je bio kosmopolita. Nièim nije bio optereæen. Ljude nije dijelio po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Imao je samo jednu podjelu: na blente i na one koji to nisu. Teško onome koga bi on upisao u prvu grupu. U blente je trpao: glupe, nacionaliste, neradnike. Povratka iz prve grupe nije bilo. Šansu da se za sva vremena preselite u prvu grupu imali ste svaki dan. Dovolјno je da napravite glupost bilo koje vrste.
Sa kim god razgovarate o ratnim godinama reæi æe vam da je profesor Vuletiæ bio izuzetno tolerantan èovjek u krajnje netolerantno vrijeme.
Velјko je u duši uvijek bio mlad èovjek koji je na svoj naèin obilјe¾io vrijeme u kome je ¾ivio. Bio je jedinstvena osoba. ®ivio je ¾ivot po svojim jednostavnim pravilima ili kako bi to rekao Momo Kapor: „®ivio je ¾ivot samo u velikim slikama“. Sitni detalјi su bili van njegove pa¾nje i van njegovih mjerila vrijednosti.
Èuvaæemo trajno uspomenu na ovog izuzetnog èovjeka!
Prof. dr Bo¾idar Krstajiæ
Prof. dr Zoran Ljuboje
Опширније
English 
Српски 